Za zavisnika je alkohol, droga, kocka ili neka druga aktivnost centar života, nešto bez čega misli da ne može da funkcioniše. Međutim, kada ljudi postanu zavisni od drugih ljudi taj oblik zavisnosti se naziva kozavisnost.
Kozavisnost je termin koji je počeo da se pojavljuje prvi put osamdesetih godina prošlog veka u kontekstu programa za lečenje alkoholizma. Tada je uočeno da je u porodicama zavisnika od alkohola često prisutan određen tip disfunkcionalnog odnosa. Kasnije je termin kozavisnost dobio širu primenu, kod svih vrsta veza između partnera, članova porodice ili čak bliskih prijatelja, gde ne postoji dvosmerna, ravnopravna razmena.
„Kozavisnici su osobe koje razvijaju nezdravu emocionalnu i psihološku zavisnost od druge osobe. Oni često osećaju potrebu da brinu o drugim osobama, da preuzimaju odgovornost za njihovo ponašanje, štite ih od konsekvenci njihovih grešaka. Spasavanje druge osobe čini da se osećaju potrebnim”, objašnjava mr sc dr Snežana Alčaz, neuropsihijatar.
„Takva veza je nezdrava, jednosmerna. Kozavisnik daje podršku, novac, opravdanje za zavisnika, a zavisnik sve to prihvata, ali ne uzvraća na isti način“, objašnjava Alčaz.
Kozavisnici često imaju niže samopouzdanje i samopoštovanje, pa im je potrebna validacija od strane drugih. Takođe mogu imati izražen strah od odbacivanja tj. napuštanja, pa čine sve da se to ne dogodi, investirajući u drugu osobu svu svoju energiju, a često i novac.
Da li su mladi u Srbiji zavisni od roditelja?
Iako su glavni razlozi kasnijeg osamostaljivanja mladih u Srbiji uglavnom ekonomski, mr sc dr Alčaz vidi i uticaj kulturoloških i psiholoških faktora. „Preterana zavisnost od roditelja može da utiče na stvaranje relacija sa prijateljima i partnerima. Roditelji koji se ponašaju kao kozavisnici se često mešaju u prijateljstva i veze koje mladi stvaraju. U svojoj praksi često nailazim na mlade koji su u vezi i žive sa partnerima, u braku ili ne, a koje roditelji zovu više puta dnevno, ili očekuju da oni njih zovu, dolaze u posete bez najave, mešaju se u vaspitanje unuka, pokušavaju da i dalje utiču i kontrolišu život svoje odrasle dece. Naravno da ovo negativno utiče na vezu, a i na decu mladih parova, pošto ona doživljavaju svoje roditelje kao nedorasle osobe bez dovoljno autoriteta”, objašnjava naša sagovornica.
Prema njenim rečima previše ljubavi odnosno brige, može nekada da nanese štetu kao i premalo. Zbog toga je važno kao i u svemu u životu pronaći balans. „Previše brižni roditelji često se nazivaju „helikopter roditelji”, zato što stalno nadziru i kontrolišu decu. Ovakvi roditelji donose odluke umesto dece, rešavaju njihove probleme, štite ih od svih neprijatnosti i neuspeha, kontrolišu sa kime će se družiti – ponašaju se kao kozavisnici. Česte su izjave „Ja sam srećan ako si ti srećan”, „Ti si moj život”… Posledice po decu su nesamostalnost, nedostatak veština donošenja odluka, nisko samopouzdanje, nesposobnost da se podnese neuspeh”, dodaje ona.
Da bi se izbegli ovi negativni efekti, važno je da roditelji pronađu balans između pružanja podrške i dozvoljavanja deci da samostalno donose odluke i suočavaju se s izazovima.
„Što su deca starija, uloga roditelja treba da se menja ka supervizorskoj – trebalo bi da puštaju decu da sama prave svoje izbore, a da njihova uloga bude samo savetodavna i korektivna”, zaključuje ona.
Dakle zadatak roditelja je da postavljaju jasne granice, podstiču samostalnost i pružaju emocionalnu podršku bez preteranog uplitanja što može pomoći deci da razviju veštine koje su im potrebne za zdrav i uspešan život.