Da li smo postali zavisni od nasilja? Kako pomoći žrtvama i zašto je važno pomoći nasilnicima?

“U Srbiji se više od 200.000 ljudi bori sa bolestima zavisnosti, a nezvanična statistika pokazuje da se samo dva odsto leči” ovako je glasila vest koja je obišla sve medije u našoj zemlji prošle nedelje. Prethodno su medije ispunili i novi slučajevi nasilja počinjeni od strane adolescenata. To nas je navelo na razmišljanje o tome da li smo zavisni i od nasilja, ako se ono stalno ponavlja. Kako zaštiti žrtve, kako se ne postaje nasilnik i zašto uopšte toliko govorimo o nasilju razgovarali smo da dečijim psihologom Žanom Pavlović.

„Češće govorimo o nasilju jer su češći slučajevi nasilja. Pojavno je to, ali meni je draže da govorimo o nečemu preventivnom nego da govorimo o problemu. Moramo mnogo više voditi računa o preventivi. Radi se mnogo toga, ali nam očigledno ne polazi za rukom. Ne postoji jedinstven odgovor na pitanje zašto je neko nasilan, mislim da tu uvek postoji više uzroka. Uglavnom se svi pozivaju na to da je porodica nešto što je jako važno. Ako u porodici ne postoji red, a postoji nasilno ponašanje, onda je sigurno da će dete ili adolescent smatrati da je takvo postupanje sasvim normalno. Dodatno, ako izađete u društvo i to društvo vam potvrdi da je upravo nasilje jedini i mogući način da rešite nešto, onda je to ponašanje koje će se ponavljati još dugo vremena“, kaže Žana.

Nasilje odnosno agresivnost kao osobina ličnosti se formira sa tri godine i upravo zbog toga porodica, društvo i sredina imaju mnogo prilika da takvo ponašanje koriguju pre adolescentske dobi. Međutim, ako takvo ponašanje podstičemo sasvim je sigurno da će se dete razviti u nasilnu odraslu osobu.

Ujedno, Žana podseća i na efekte pandemije korona virusa i objašnjava da sada vidimo posledice perioda izolacije, pre svega na decu: „Živeti pod epidemiološkim merama, zatvoreni, u periodu kada je trebalo da razvijaju svoje međuvršnjačke i socijalne odnose, nije bilo lako. Imamo veoma mnogo dece i adolescenata zavisnih od interneta, jer smo ih gurali prema tom internetu kao jedinom mogućem rešenju koje nam je dugo pomagalo, a sada želimo da ih odvojimo od ekrana. Prema poslednjim istraživanjima, deca kažu da provode 5 sati na internetu, pa ne čudi što, osim nasilnih, nemaju rešenja za neke socijalne situacije. Da li se može reći da je reč o zavisnosti o nasilju, to sada ne mogu sa sigurnošću reći, ali sigurno je da nasilje nastaje iz više uzroka. Pitanje interneta i nasilja je jako kompleksa priča, ne možemo samo govoriti o porodici, školi, internetu. Jednostavno, dete dolazi iz nekog konteksta, te su važni svi uticaju na njega.“

Ipak, živimo u vremenu kada nikad nije bilo više savetnika za roditeljstvo, priručnika, škola za roditelje, a uprkos tome, roditelji se suočavaju sa ogromnim izazovima i krivicom koja se stalno prebacuje na njih. „Nema savršenih roditelja nesavršene dece. Moramo se truditi da budemo bolji roditelji nego što smo juče bili, da se poredimo samo sa sobom. Međutim, ne možemo ni sve da svalimo na roditelje. Stara izreka kaže „za odgoj deteta potrebno je selo“. Ako imate dete rane predškolske dobi ono verovatno ide u vrtić, i ta sredina mora pozitivno uticati na njegov razvoj i ličnost. Sa tim uticajima bi trebalo da završimo do kraja školovanja, kada se i završava razvoj ličnosti. To je nešto što ne rade samo roditelji. Slažem se da je porodica osnovna jedinica društva, ali se porodica takođe veoma promenila. Moji roditelji su radili do 3 sata i tu je prestajala svaka poslovna obaveza, dok današnja deca to nemaju. Žureći za obavezama i zadovoljenjem osnovnih potrebe, došli smo do toga da imamo veoma usamljenu decu koja ne vide roditelje po sedam dana, već eventualno vikendom. Kada kažem „vide se“, tu mislim da provedu određeno vreme zajedno. U tome leži gro problema. Dete vrlo brzo poraste, pa tu dođe do otuđenosti i često imamo situaciju da roditelji ne poznaju svoju decu, već samo prepoznaju manifestne probleme ili se bave njima tek kada pokažu neku vrstu problema“, objašnjava naša sagovornica.

Kritika javnosti bila je usmerena i na novinare koji su u slučajevima nasilja preveliku pažnju poklanjali počiniocima, a premalo žrtvama. Kako pomoći detetu kada počne da trpi nasilje i pomoći mu da se izbori sa tim nije pitanje samo za roditelje već i za stručnjake. „Često dolazim u kontakt sa decom koja su bila žrtva nasilja i njihovim roditeljima, ali ponavljam da je važno da krenemo da razgovaramo još dok je nasilje koje se vrši veoma malo ili povremeno, a ne onda kada problem postane veliki. Tada nam je potrebno mnogo vremena da bismo detetu pomogli. Njima se urušava samopouzdanje, mogu osećati psihosomatske boli, glavobolje, bol u stomaku, izmišljati načine da ne idu u školu i slično. Ako nam se dete promeni, moramo posumnjati da li je možda žrtva nekakvog nasilja.“

Žana smatra da je i nasilnicima potrebna pomoć budući da postoje duboki razlozi za primenu nasilje i skreće pažnju na takozvane pasivne posmatrače. „Ako vi imate potrebu nekoga da udarite, kažete mu nešto ružno, bacite knjige u kontejner, ismejavate, rugate se, onda vi niste dobro, a takvom detetu definitivno treba pomoć. Da ne govorimo o deci koja su pasivni posmatrači. Jednostavno se pitamo gde je njihova empatija, zašto ne učestvuju da to nasilje spreče nego imaju potrebu da budu treći, peti, deseti nasilnik u tom slučaju u i taj snimak dele dalje. To je jedan alarm koji nam se mora upaliti, da stalno podstičemo empatiju. Mi radimo na tome u vrtićkom uzrastu, ali nam se do srednje škole to negde izgubi. Zato u osnovnoj školi moramo kontinuirano raditi na tome, jer se mi svi rađamo sa kapacitetom empatije, ali ako ga ne koristimo kao i sve drugo što imamo, ona polako odumire.“

Internet je savremenom čoveku doneo mnogo benefita, ali i uticao na to da se promene oblici nasilja. Tako danas imamo češće verbalno nasilje, a neretko i digitalno nasilje. „Deci je jako važno da budu deo virtuelnog sveta i za jedna lajk će prihvatiti sve. U vaspitanju je jako važno da budete prisutni kada dete naiđe na tako nešto, jer nije pitanje da li će se to desiti već kada. Ono što našoj deci nedostaje je medijska pismenost i zapravo da ih stalno učimo da razmišljaju svojom glavom, jer nije sve uvek kako izgleda na internetu. Sa decom se mora razgovarati o tome šta neko na internetu koga oni gledaju govori, šta misli, treba staviti fokus na dobre stvari koje dete ima van te stvarčice koje ima na internetu.“

Žana skreće pažnju na to danas deca imaju sve manje ili nemaju uopšte prijatelje i napominje da su prijatelji veoma važni u svakom periodu našeg života. Čovek kao socijalno biće ima potrebu da razmeni neke uobičajene situacije koje su mu zastrašujuće, nejasne, kojih se boji ili na koje ne zna kako da reaguje. „Sa internetom moramo da naučimo da živimo, ali moramo voditi računa da on ne preuzme naše živote, već da možemo da ga kontrolišemo. Deca sama govore da im je interneta previše, a mi ništa ne radimo, oglušujemo se o to, diskutujemo o tome da li je 5 sati puno ili ne, a ne gledamo šta rade tih 5 sati i ne nudimo im ništa drugo. Deca ne znaju da se popnu na drvo, zato što ne razvijaju te navike jer im je ispred ekrana motorika nepotrebna.“

Na pitanje kako će izgledati budućnost ljudskih odnosa u eri tehnologija i kako ćemo se nositi kao društvo sa novim izazovima, Žana odgovor vidi pre svega u radu na sebi i našoj deci i vraćanju na takozvana „fabrička podešavanja.“ Otuđenost ne vodi ničemu i poziva na to da ponovo probudimo one osnovne ljudske osobine koje imamo u sebi, a to su empatija, ljubav i dobrota.

Podelite:

Još tekstova

Šta Super Bowl, Evrovizija i takmičenja kućnih ljubimaca imaju zajedničko i zašto moramo biti oprezni?

Super Bowl nedelja, kada se svake godine odigrava finale američkog fudbala, u Sjedinjenim Američkim Državama doživljava se gotovo kao državni praznik. Ovogodišnji događaj, kada je cela zemlja bez daha gledala Kansas City Chiefs-e i Philadelphia Eagles-e kako se bore za trofej, nije bila izuzetak. Ovo je bio jedan od najgledanijih TV događaja u svetu, kao i program sa najskupljim cenama oglašavanja za kompanije i brendove. Ali to nije sve. Nedavno održani Super Bowl predstavlja i najpopularniji dan u godini kada je reč o klađenju.

Bolesti zavisnosti pre 40 godina i sada – da li se išta promenilo?

Dok stručnjaci upozoravaju na sve veći porast kada je reč o kockanju, alhoholizmu i upotrebi sintetičkih droga, važno je naglasiti da se o ovoj temi nekada nije otvoreno ni govorilo, što može uticati na javno dostupne brojke. Na primer, u vreme kada su odrastali roditelji današnjih adolescenata, tema zavisnosti bila je izutezno retko zastupljena u medijima, a još ređe se o njoj u javnosti pričalo.

Pošaljite nam poruku